U prosincu 2017. godine u časopisu “Fertility and Sterility” objavljena je studija Periyasamy et al., kojom je istraživano da li kratka apstinencija od spolnih odnosa, 2-7 dana, u odnosu na apstinenciju dužu od 7 dana, dovodi do veće stope živorođenosti u postupcima izvantjelesne oplodnje.

U spomenutom retrospektivnom istraživanju obrađeni su podaci iz 1030 ciklusa izvantjelesne oplodnje. Dokazano je da su partnerice muškaraca s dužim periodima seksualne apstinencije (> 7 dana) imale niže stope implantacije, kliničkih trudnoća i poroda, u usporedbi sa partnericama muškaraca čiji je period apstinencije iznosio 2 – 7 dana.

Iz ranije objavljenih istraživanja je poznato da dugotrajna apstinencija dovodi do oštećenja DNK sjemena zbog produžene izloženosti oksidativnom stresu uzrokovanom mrtvim spermatozoidima i leukocitima te time i padu kvalitete sjemena. Korištenje većeg udjela oštećenih spermija u postupcima izvantjelesne oplodnje može dovesti do smanjenja stopa implantacije i poroda. Također, u literaturi možemo pronaći i studije utjecaja apstinencije na rezultate postupaka intrauterine inseminacije, gdje najveći broj trudnoća možemo povezati sa periodima apstinencije od 4 – 5 dana i ≤ 3 dana , dok je najmanji broj trudnoća povezan sa dužim periodima apstinencije (> 7 dana).

Rezultati istraživanja Periyasamy et al. podupiru široko prihvaćenu praksu standardnog perioda apstinencije, koji se podudara i s dijagnostičkim smjernicama za analizu sjemena. Smjernice Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) predlažu period apstinencije od 2 – 7 dana, dok Europsko društvo za humanu reprodukciju i embriologiju (ESHRE) predlaže period apstinencije od 3 – 4 dana.