Neplodnost je bolest ili poremećaj bilo muških bilo ženskih reproduktivnih organa koja sprječava zanošenje ili iznošenje djeteta do poroda. Da par ne bi bio neplodan, potrebno je zadovoljiti puno uvjeta, i sa strane muškarca i sa strane žene. Muškarac mora proizvoditi zdravo sjeme koje je sposobno oploditi jajnu stanicu, žena mora proizvoditi zdrave jajne stanice i imati prohodne jajovode, a zametak/embrio koji nastane spajanjem sjemena i jajne stanice mora biti kvalitetan i sposoban se usaditi u sluznicu maternice i tamo ostati do poroda.
Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije objavljenom u travnju 2023, godine, od neplodnosti boluje svaka šesta osoba. To je 17% sveg stanovništa, i daleko je više nego prije 20-30 godina, pa smatramo da je neplodnost u porastu. Prema istraživanju prema kojemu je objavljen taj izvještaj, neplodnost ne diskriminira između bogatih i siromašnih država jer je pojavnost neplodnosti slična u svim dijelovima svijeta.
Smatra se da su glavni razlozi za povećanje broja neplodnih parova odgađanje rađanja u stariju dob, u kojoj nemonovno pada plodnost. Međutim neplodnost je u porastu i u mladih zdravih ljudi, pa sve češće vidimo parove od 20, 25 ili 30 godina koji su neplodni. Razlozi za neplodnost kod njih sigurno nije odgađanje rađanja, nego je vjerojatno riječ o raznim okolišnim faktorima, kao što su kvaliteta hrane i zraka, debljina, pušenje, alkohol, stres, izostanak vježbanja, pesticidi. Recimo, broj spermija po mililitru i njihova pokretljivost u zdravih muškaraca u zadnjih 40-tak godina su se prepolovili zbog raznih okolišnih faktora, pa ljudi koji planiraju djecu trebaju dobro promisliti o svojim navikama i načinu života da ih stignu na vrijeme promijeniti.
Obrada neplodnosti treba započeti nakon 12 mjeseci nezaštićenih odnosa, osim u slučaju kad povijest bolesti para, njihova dob ili medicinski nalazi (naprimjer neprohodni jajovodi, izostanci menstruacije, preboljeli kriptorhizam i slično) nalažu raniji početak obrade.
Ova obrada će nam reći je li par kandidat za inseminaciju ili in vitro fertilizaciju. I inseminacija i IVF su metode potpomognute oplodnje, samo je inseminacija daleko jednostavnija metoda jer se ženi u vrijeme ovulacije inseminira partnerovo poboljšano sjeme. Međutim, za inseminaciju par mora biti mlad, po mogućnosti ispod 37 godina, te mora imati većinu nalaza urednih da bi inseminacija uspjela.
U idealnom postupku IVF-a žena će 10-tak dana uzimati lijekove koji pospješuju rast jajnih stanica. Ovo se ultrazvučno prati. Zatim se te stanice, kad su dovoljno velike, izvade postupkom aspiracije jajnih stanica, oplode partnerovim sjemenom, pri čemu nastanu embriji ili zameci. Zameci, jedan, dva ili iznimno tri, se postupkom embriotranfera vrate u ženu. Cijeli postupak traje dva do tri tjedna. U idealnom slučaju žena dobije desetak jajnih stanica, što u konačnici rezultira sa 2-4 visoko kvalitetna zametka i rođenjem jednog do dva djeteta. Medicinsko osoblje se trudi maksimalno pojednostaviti proces i omogućiti paru da ostvari trudnoću iz najmanjeg broja pokušaja, ukoliko je to moguće.
Obično, nakon 42. ili 43. godine života žene to više nije moguće, jer je u najzdravije žene šansa da rodi sa vlastitim jajnim stanicama sa 43 godine 5%, a sa 45 godina samo 1%. Sveprisutni mediji nas bombardiraju sa informacijama o ženama koje su rodile sa 45, 48, 55 ili 63 godine, no te trudnoće sigurno nisu rezultat oplodnje vlastitim jajnim stanicama, nego uvijek doniranim.
Zato, kad tijekom liječenja neplodnosti dođe do procjene da kod para trudnoću neće biti moguće ostvariti sa vlastitim gametama, bilo zbog ženskog bilo muškog faktora neplodnosti, preporučuje se donacija jajnih stanica ili sjemena.
Donacija jajnih stanica je postupak gdje žena, obično zbog dobi a kojom dolazi i loša kvaliteta jajnih stanica, ne može ostvariti trudnoću sa vlastitim jajnim stanicama, nego mora uzeti jajnu stanicu od mlade i zdrave žene. U tom slučaju pacijentica rađa dijete koje ne posjeduje njen, nego genetski materijal samo njenog supruga. Ovo je odlično rješenje za žene koje žele iskusiti trudnoću i porod ali su partnera upoznale prekasno, međutim je psihološki vrlo zahtjevno rješenje o kojem par treba dobro razmisliti i prodiskutirati sve opcije za reprodukcijsim ginekologom i psihologom.
Iz Hrvatske se te žene obično upućuju u Češku ili Makedoniju, jer u Hrvatskoj ne postoji banka jajnih ili sjemenih stanica.
U Hrvatskoj, HZZO čini puno za neplodne parove te im je omogućeno, na teret osiguranja, 4 inseminacije, dva postupka potpomognute oplodnje u prirodnom ciklusu te 4 u stimuliranom, do navršene 42 godine života, bez obzira mogu li u IVF sa vlastitim ili trebaju donirane gamete. Ovo su jedni od boljih uvjeta ne samo u Europi nego u svijetu, gdje pacijenti većinom plaćaju postupke MPO iz svog džepa. Kad par potroši te postupke, i dalje mogu pokušavati, naravno ako imaju dobre nalaze, na vlastiti teret.
Posve je normalno da tijekom liječenja neplodnosti par osjeća stres koji nosi liječenje. Razlozi za taj stres su stigma koja još uvijek okružuje liječenje te ljudi nevoljko priznaju okolini da su neplodni, da ih se ne bi osuđivalo, a osim toga je sam proces fizički, financijski i emotivno vrlo težak period života. Parovi zbog toga imaju određenih problema, svađa, nezadovoljstva te ako je takav slučaj i ako je bilo muškarcu bilo ženi ovo previše, treba teškoće osvijestiti te potražiti pomoć psihologa.
napisala: Romana Dmitrović, 18.6.2023