Uspješnost liječenja medicinski potpomognutom oplodnjom izražava se na više načina, koji mogu napraviti zbrku kako u glavama pacijenata, tako i u stručnoj medicinskoj literaturi.

Smatra se da je cilj i stvarni uspjeh liječenja metode potpomognut oplodnje rađanje živog djeteta. Kako je teško pratiti trudnoću do samog kraja (jer većina MPO ustanova trudnoću prati samo do 12. tjedna trudnoće, a kasnije se pacijentice prate negdje drugdje), podaci koji izražavaju uspješnost kao rađanje živog djeteta se rijetko prijavljuju. Zato većina MPO ustanova u znanstvenim radovima prijavljuje uspješnost izraženu kao klinička trudnoća (što uključuje sve trudnoće gdje se ultrazvukom dokaže gestacijska vrećica u maternici, a isključuje biokemijske trudnoće) ili kao tzv. “ongoing pregnancy” (adekvatni hrvatski izraz ne postoji; uključuje uredne trudnoće s uglavnom 12 tjedana, a isključuje sve biokemijske trudnoće i spontane pobačaje).

Uspješnost pojedine ustanove također se može se izraziti kao uspješnost po započetom ciklusu, punkciji, ili transferu. Puno žena uđe u postupak, ali iz raznih razloga se od postupka može odustati. Isto tako na punkciji se ne mora dobiti jajna stanica, ili ne mora doći do oplodnje. Zato je uspješnost po započetom ciklusu najlošija, a po transferu, kad se uspije doći do njega, najbolja.

Također, kako uspješnost izrazito ovisi o dobi žene, većina ustanova će odvojeno prikazivati rezultate za žene starije od određene dobi, najčešće 38 ili 40 godina, jer su tu rezultati lošiji. Rezultati su lošiji i za takozvane “poor respondere” (žene koje lošije reagiraju na stimulaciju), pa se i njihovi rezultati znaju prikazivati posebno.

No, nekakav standard za Europu i razvijeni dio svijeta, bio bi uspješnost inseminacije od 10-15%, i uspješnost stimuliranog postupka za žene mlađe od 38 godina, po transferu, preko 30%.