Select Page

Aktualno

Aktualno

Imala sam 34 godine kada sam prvi puta krenula na potpomognutu oplodnju. Niti danas, sa 40 godina, nije mi jasno zašto nisam u tim prvim godinama uspjela zatrudnjeti. Mom mužu dijagnosticirana je oligoasthenoteratozoospermia, što nužno znači začeće putem potpomognute oplodnje i, svakako, putem mikroinekcije (icsi). Bez obzira na težinu njegove dijagnoze krenuli smo u taj postupak uvjereni u nužnost uspjeha, jer, moje godine nisu bile razlog za brigu, sa mnom je bilo sve uredu i moj tadašnji doktor, kao i svi kasniji, započeli bi stimulaciju (decapeptili, gonali…) kladeći se u uspjeh. I uvijek bi gubili okladu. Godinu za godinom. Bila sam njihovo teško i veliko profesionalno razočarenje jer je rezultat bio uvijek i nepogrešivo, iz pokušaja u pokušaj – negativan. Beta je uvijek bila ‘nula’. S vremenom je njihov optimizam zamro a ja kao da sam se – nakon, mislim, treće bezuspješne stimulacije, nakon nekoliko pokušaja oplodnje sa smrznutim embrijima i nakon nekoliko prirodnih ciklusa (aspiracija jajne stanica bez stimulacije) – priviknula na činjenicu moje uvijek negativne bete.

Ta uvijek negativna beta ponavljala se iz godine u godinu, sve dok nisam ja postala problem. Sve sam lošije reagirala na stimulacije a blastocista se nije uspjela stvoriti već godinama. I nitko nije znao zašto se oplođene jajne stanice sporo razvijaju, zašto nema blastociste, zašto je beta uvijek i uvijek negativna. Zašto? Da li se radi o muškom ili o ženskom faktoru? U toj neizvjesnosti i neshvaćanju u kome je problem prošlo je još neko vrijeme, ja sam došla do šeste stimulacije i do 13-og pokušaja, do svoje 39. godine. Beta je i u ovom posljednjem pokušaju bila ponovo, kao i uvijek do tada, negativna. Nakon tog debakla obznanjujem mužu, odlučno i nepokolebljivo, da prekidam sa stimulacijama. Mislim da bih prekinula sa svakim daljnjim pokušajem da nastavim s borbom za trudnoću da moj muž nije inzistirao da pokušamo još jednom. Rekla sam „može, ali ovog puta sa doniranom jajnom stanicom“. Odlučili smo pokušati sreću u jednoj praškoj klinici, kamo smo krenuli kao u neku proljetnu avanturu, u naše intimno praško proljeće.

Nekoliko mjeseci nakon te prve praške konzultacije dobivam mail kojim mi javljaju da su pronašli donatoricu. Počinju pripreme za donaciju, iščekujemo datum punkcije. Već smo u avionu za Prag. Dok čekamo transfer oplođenih (doniranih) jajnih stanica uživamo u vlastitom hedonizmu, obilazimo restorane i barove i ushićujemo se, uvijek iznova, nad magičnom ljepotom tog grada. Zatim, četiri dana nakon aspiracije, dolazi dan transfera. Dobiveno je 5 prvoklasnih embrija. Vraćaju mi dva, 3 ostaju zamrznuta. Teško nam je bilo otići iz Praga gdje smo ostali još nekoliko dana nakon transfera.

Iščekivanje rezultata prve bete bio je igrokaz na rubu izdržljivosti, ispitivanje granica vlastite samokontrole. Konačno, došao je i taj dan! Vadim krv nakon čega slijede dugi sati polaganog umiranja. Zovem laboratorij ranije nego bih trebala, napuklim glasom sričem svoje ime, glas u slušalici izgovara neku nevjerojatnu visoku betu. Još jednom ponavljam pitanje, provjeravam da li su to doista moji rezultati, ne vjerujem da je moguće da sam trudna. Pojam trudnoće, zatrudnjeti – to je zbog godina poraza postalo nešto toliko nevjerojatno kao da se radi o najtežoj stvari na svijetu, kao da se natječem u hvatanju oblaka ili fatamorgane. Glas u slušalici čita još jednom istu brojku i kaže ‘trudni ste’.

Polako, u ritmu rasta svog trbuha počela sam vjerovati u vlastitu trudnoću i u sretne završetke.